Irena Tomažin Zagoričnik (SLO): MES(T)O GLASU

23. 9.,22:00, predstava (60′) @ Francuski paviljon

Predstava Mes(t)o glasu Irene Tomažin Zagoričnik nastavak je njezina istraživanja odnosa između tijela, glasa i prostora. Tomažin Zagoričnik i njeni suradnici proučavaju višestruke izvore glasa, njegovu tjelesnost, materijalnost i metafizička svojstva te kritički razmatraju njegovo značenje u svakodnevnom životu. Predstava ispituje procese koji se odvijaju u trenutku kad volja kultiviranoga tijela popusti i dopusti glasu da se emanira iz opreznoga i osjetljivoga prostora/tijela, glasu rasterećenom dihotomije između subjekta i objekta, kulture i prirode, individualnoga i društvenoga, između ranjivoga tijela i snage izvedbe.

Irena Tomažin Zagoričnik diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, Slovenija. Bavi se kazalištem, performansom i eksperimentalnom glazbom.

Koncept: Irena Tomažin Zagoričnik
Suautorice koncepta i izvođačice: Adriana Josipović, Nika Rozman, Irena Tomažin Zagoričnik, Nataša Živković
Dramaturgija: Barbara Korun
Prostor zvuka: Tomaž Grom
Svjetlo: Urška Vohar
Kostimi: Mateja Fajt
Oblikovanje i fotografija: Hanna Juta Kozar / Tomaž Šantl
Izvršna producentica: Sabina Potočki

Producent: EMANAT
Koproducent: Sploh
Partner: Bunker/SMEEL

Financijska potpora: Ministarstvo kulture Republike Slovenije, Općina Ljubljana

 

Od čega biste se oprostili/pozdravili u društvenom i političkom kontekstu vašeg grada i države?

Oprostila bih se od govora mržnje na svim razinama, ali posebno od onoga usmjerenog prema kulturi i umjetnosti kao takvima – u posljednje vrijeme slobodni umjetnici, umjetnički centri i festivali doživljavaju se kao paraziti gradskih i državnih proračuna te kao nepotreban trošak. Gospodarska kriza bila je sjajna izlika za to da se u svijest društva ugradi ideja da kultura i umjetnost nisu potrebne, da su rasipanje sredstava. Još gore od toga jest činjenica da se umjetnost i kultura cijelo vrijeme procjenjuju i mjere financijskim rječnikom. Uz to, postoji i strah prema svemu novome, nepoznatome, prema ičemu za čije su razumijevanje potrebni minimalan angažman i edukacija. U tom su smislu problemi s kojima se suočavamo u sektoru kulture problemi koji bi se trebali rješavati na razini temeljnoga obrazovanja već u osnovnim školama, no odgovorni ne žele čuti ni riječi o suvremenoj umjetnosti. Druga stvar od koje bih se oprostila jest disperzija umjetničkoga stvaralaštva na projekte bez stvarne mogućnosti kontinuiranoga rada. Da, projekti su važni i bitni, no postaju sve kraći, a njihovi procesi sve siromašniji, što je ponovno povezano s troškovima – ne samo samih projekata, već i onih kulturnih centara, studija i kazališta.

2.Što biste naveli kao primjer dobre prakse u kulturnog politici vašeg grada i države? Kakav je utjecaj provedba tih praksi imala na kulturnu scenu u vašem gradu i državi?

Jedna od pozitivnih praksi svakako je status samostalnog umjetnika koji je povećao vidljivost umjetnika i drugih kulturnih profesionalaca na tržištu rada, a s tim povezano i ostvarivanje temeljnih radničkih prava (priznavanje “radnog staža i pokriveno osnovno zdravstveno i mirovinsko osiguranje”). Jednom od najvažnijih posljedica osobno smatram međusobno povezivanje umjetnika i kulturnih profesionalaca i izgradnja zajednice koja je puno otvorenija prema artikulaciji i stalnoj borbi za temeljna radnička prava u Sloveniji. U posljednjih nekoliko godina Asocijacija – Udruga OCD-ova i slobodnih umjetnika koji djeluju u području umjetnosti i kulture uvelike pomaže da se naši glasovi čuju te djeluje kao svojevrsni sindikat umjetnika, OCD-ova i slobodnjaka.